ALIJA IZETBEGOVIĆ: ČOVJEK KOJI JE NEVOLJE ŽIVOTA PROŠAO USPRAVNO

Dana, 8. augusta, navršava se 88 godina od rođenja Alije Izetbegovića, jedne od najznačajnijih ličnosti u modernoj historiji Bosne i Hercegovine. Prvi predsjedavajući Predsjedništva nezavisne i suverene BiH rođen je, sada već daleke, 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Ovim povodom prisjećamo se njegovih riječi o islamu, Bošnjacima, postdejtonskom periodu…

Kao što napisa Abdulah Sidran, Alija Izetbegović je čovjek koji je nevolju života prošao uspravno. Kao mladomusliman, osuđenik, predsjednik koji je zemlju vodio u ratnim vremenima, dobitnik brojnih nagrada i priznanja – Izetbegović je nesumnjivo jedna od najznačajnijih ličnosti 20. stoljeća.

 

O islamu

Islam je zauzimao važno mjesto u njegovom životu. Upravo zato je bio kritičan kada je u pitanju odnos prema islamu. Tako je jednom prilikom rekao: “Islam jeste najbolji, to je istina, ali mi nismo najbolji. To su dvije različite stvari koje često mijenjamo. U islamu sam uvijek tragao za onim njegovim univerzalnim vrijednostima koje ne razdvajaju nego spajaju ljude i koje potvrđuju, kako to Kur’an Časni uči, da svi potječemo od jednog čovjeka i od jedne žene, dakle da smo jedan rod i da smo podijeljeni u plemena i narode, kako opet kaže Kur’an Časni, ne da jedni drugima činimo zlo, nego da se međusobno upoznajemo. Stoga vjerujem i vjerovat ću da služeći islamu i muslimanima istovremeno služim svim narodima dobre volje.” Ili: “Zašto narodi čija je molitva čišćenje i vezana za stalno praćenje vremena nisu primjer čistoće i tačnosti? Zašto narodi koji se trideset dana u godini lišavaju hrane i pića nisu postali primjer discipline? Kako im nakon četrnaest stoljeća ove, ponekad surove i stroge prakse, čistoća, tačnost i disciplina nisu postali druga priroda ili čak opsesija?”

 

O Bošnjacima

O Bošnjacima je rekao sljedeće: “Mi smo evropski muslimani. To nam je sudbina. Mi hoćemo da budemo i muslimani i Evropljani. Ja, lično, najkomotnije se osjećam kad kažem da sam evropski musliman, jer to jesam. Kada odem na Istok, ponešto mi tamo smeta, smeta mi ponešto i kada odem na Zapad. Najbolje se osjećam ovdje, u Bosni”, a o narodima: “Ne mislim da postoje zli narodi. Postoje narodi koji su loše vođeni.”

 

O saborcima

Prilikom obilaska jedne brigade (rahmetli Izetbegović je opisuje kao siromašnu, ali slavnu po svojim bitkama) jedan borac ga je upitao hoće li biti pravde kada dođe mir!? Rekao je: “Neće, neće biti pravde. Nepravde će biti na sve strane i morat ćete se boriti protiv nje, kao sada protiv neprijatelja.”
Sa svojim borcima je gradio prijateljski, bratski odnos. “Obično traže da im nešto govorim, a ja bih radije da razgovaram… Ne znam kako borci vide mene, pretpostavljam da me doživljavaju kao običnog i bliskog čovjeka, a ne nekog komandanta, i želio bih da je to tako, komandanata imaju napretek, počev od desetara pa naviše. Ja, pomalo krišom, gledam kako su odjeveni i obuveni, kako izgledaju, uhranjeno ili ne.”

 

O postejtonskom periodu

Dvadeset mjeseci prije Dejtonskog sporazuma rekao je sljedeće: “I čeka nas, ako Bog da, mir. Ne odmah, ali uskoro. Dobro se pripremite za taj mir. Naš Pejgamber je, kada se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u veliku bitku, mislio je na onu u miru. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lahko. Bojim se da ćemo često pomisliti na dane kada je bio samo rat. Kad je bolestan, čovjek ima samo jednu želju – da ozdravi, a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio u krevetu. Slično je s narodom koji ratuje i koji je u ovakvoj situaciji u kakvoj smo mi. Njemu se čini: kad ove granate prestanu i dođe mir, onda će sve biti lahko, onda je pred njim ravan put. Znajte, ogromni problemi nas čekaju: srušena industrija, nezaposlenost, glad… Sad nas svijet hrani. Svi, manje-više, jednako dobijaju. Međutim, ono što dolazi, krajnje su nejednakosti – imat ćete bogataša, ratnih profitera koji će eksploatirati onaj obični svijet koji neće imati posla. Dakle, vi koji ćete morati voditi ovaj narod u miru, dobro se spremite za to! Nemojte živjeti u iluzijama niti sijati iluzije da će biti lahko! Bit će veoma teško.”

U intervjuu koji je dao za list “El-Mundo” na pitanje šta ostavlja u naslijeđe svome narodu odgovorio je: “Vjeru u Boga i vjeru u sebe.”

 

Drugi o njemu

Predrag Matvejević za njega kaže:
“Ja se nalazim među onima koji su branili Aliju Izetbegovića. I ne kajem se. On je previše pošten čovjek i premalo zna lagati da bi mogao izaći nakraj s lažovima s kojima je bio prisiljen razgovarati i pregovarati. Stavljam ga među ljude kojima se ponosim što sam ih branio. On se nalazi u takvoj tragičnoj sudbini da ne vidim kako bi neko učinio bolje da je na njegovom mjestu.”

Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca Nedžad Ibrišimović:
“U pauzi zasjedanja Drugog bošnjačkog sabora u Holiday Innu u Sarajevu neko je zidove oblijepio slikama Alije Izetbegovića. Kada je on stupio za govornicu prvo što je rekao bilo je to da se one njegove slike skinu. Da to nisam vidio i čuo 1993. godine, ja ga sada ne bih rahat mogao zvati Alija, a još manje “dragi Alija”, mada mi nikad nije ni palo na pamet da ga lično oslovljavam samo imenom. On je za mene uvijek bio moj predsjednik!”

Sva težina i teret, ali i ispravnost njegovog života mogu se osjetiti u samo dvije rečenice kojima je zaključio svoju autobiografiju “Sjećanja”:
“Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.”

Izvor: saznajemo.net

Autor: Sanadin Voloder

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *